Nikola Borić: Šuma je moj dom
Što je potrebno za radikalnu promjenu u životu? Isto kao i za bilo koju drugu promjenu - donijeti odluku i, korak po korak, krenuti u njenu realizaciju. Ovo bi mogla biti temeljna poruka autobiografske knjige "Šuma je moj dom" (Fotopoetika, 2022.) Nikole Borića u kojoj opisuje svoj put od bavljenja sportom preko treniranja vrhunskih sportaša do samotnjačkog i samoodrživog života u šumi. Prepričavajući svoj dosadašnji životni put autor ističe spoznaju do koje sve više ljudi dolazi u posljednje vrijeme, a to je da je svijet u kojem živimo, po mnogočemu, iluzija izrasla iz uvjerenja koja nam se od malih nogu usađuju obrazovanjem i socijalizacijom u društvu tijekom odrastanja.
Nije bitna ni zemlja, ni ljudi, ni biljke, ni životinje. Do znanja možeš doći i sam ako to doista želiš. Nepotrebno se nalaziti u ovom retardiranom sustavu ocjenjivanja i uspoređivanja s drugima. U kojoj školi se uči slušati vrhunsku inteligenciju koja je već usađena u tebe? Gdje ti je kraj ako se svaki dan trudiš biti bolji nego što si bio jučer? Što je uopće uspjeh? Imati sto para? Imati kuću i crveni Ferrari? Novci dođu sami od sebe kad te vodi Srce i kad se nisi ograničio i uokvirio. Kad si nisi postavio granice preko kojih ne možeš prijeći. Koliko ljudi vjeruje da može imati 17 milijuna dolara? To imaju samo oni koji vjeruju da mogu. Nitko od nas ne može se popeti preko granica koje si je sam postavio.
Posebno ograničenje proizlazi iz fokusa na sve što je materijalno, a primarno na novac koji nam je većini, posebno u zapadnim tzv. razvijenim zemljama, postao mjerna jedinica za sreću. No, ono što nam je promaknulo jest da smo u utrci za novcem ostali bez puno važnijih aspekata življenja poput vremena za sebe, zdravlja i, prije svega, slobode. Prethodne dvije "pandemijske" godine vrlo su zorno dale naslutiti da u situaciji prekida globalnih opskrbnih lanaca u najnezavidnijoj situaciji bi se našli oni koji naizgled žive najudobnije i najugodnije, a to su stanovnici gradova i urbanih sredina kojima je sva infrastruktura dostupna, no ne i pod njihovom kontrolom. Ono što smatramo zagarantiranim standardom na koji smo se navikli, moglo bi, u određenim ekstremnim okolnostima, preko noći iščeznuti, a naš gradski život pretvoriti u egzistencijalni kaos. Također, mnoga naša visoko specijalizirana znanja iz brojnih područja postala bi potpuno nebitna i neupotrebljiva u potrazi za hranom i vodom. Odjednom bi najbogatiji postali oni koji imaju nešto zemlje i stoke koja ih može prehraniti i dostupne prirodne izvore vode na korištenje. Upravo na ovaj paradoks suvremenog života upozorava Nikola Borić u svojoj knjizi napominjući kako nas ni obrazovni sustav već odavno ne uči vještinama samoodrživosti nego, naprotiv, od nas stvara "fah-idiote" nesvjesne temeljnih životnih mudrosti i u potpunosti ovisne o vladajućim strukturama u društvu u kojem živimo.
Svatko od nas pojedinačno trebao bi postati dio rješenja, a ne biti dio problema i upirati prstom uvijek u nekog drugog, da se prvo on promijeni jer je on dio većeg problema. Sve počinje od nas samih. Mi moramo biti primjer drugima kako je sve moguće. Da bismo živjeli sretno, ne treba nam puno: jednostavan krov nad glavom, pitka voda, izvor vlastite hrane, WC koji funkcionira i ne zagađuje prirodu, mala kupaonica te peć da vas grije zimi, vrlo jednostavne i dostižne stvari. Mi prirodu ne vidimo više kao beskonačan izvor resursa jer sve što ostavimo iza sebe ostaje u prirodi, a za sve što uzmemo iz nje potrebno je jako puno vremena da se vrati u početno stanje. Povratak prirodi i u prirodu lijek je za dušu, um i tijelo.
Nikola Borić opisuje svoj dosadašnji životni put kronološki i činjenično, ali pritom obuhvaćajući sve razine bivanja u smislu da su fizičke i vidljive promjene u njegovom životu bile popraćene duhovnim sazrijevanjem. Kako su mu se razotkrivale pojedine duhovne spoznaje tako je mijenjao svoje životne okolnosti. U njegovom slučaju se može govoriti o radikalnim zaokretima koje većina ljudi nije spremna napraviti iako osjećaju da bi to bilo u skladu s njihovim unutarnjim glasom, no susresti se s nekim poput Nikole i osvjedočiti da je sve moguće kada mi tako odlučimo svakako je poticajno za poduzeti i posve skromne korake u željenom smjeru. Ako netko svojevoljno promjeni svoj život preko noći i upusti se u nepoznato valjda i mi drugi možemo krenuti postupno prema ostvarenju neke željene vizije.
Preseliti se u divljinu ili na selo, iz velegrada u novu sredinu, daleko od prijatelja i rodbine i bez prethodnog znanja, iskustva ili djedovine, s organiziranim sustavom i alatom, uopće nije lako. Na kraju završiš na mjestu na kojem se nisi ni nadao, 100 puta boljem od svega što si zamišljao i čemu si stremio. Samo treba učiniti prvi korak, prema mjestu kojem te vuče srce, bez straha. Sve ostalo samo se otvara i stvara.
Shumska farma Nikole Borića s OPG-ovima sa šireg područja Parka prirode Papuk čini klaster nazvan Made in Papuk koji je 2020. godine dobio prestižnu nagradu National Geographica u kategoriji "Odgovor na klimatske promjene". Vodeći se željom da uspostave što kraći opskrbni lanac od proizvođača do potrošača jednom tjedno isporučuju svoje proizvode kućanstvima, restoranima i mesnicama uglavnom na zagrebačkom području. Međutim, upravo kada pomislimo kako je Nikola pronašao svoj mir i ostvario što je želio, na kraju knjige nas dočeka informacija o prodaji Shumske farme jer, kako kaže autor, vrijeme je za neke nove izazove što nas podsjeti na nepobitnu činjenicu da je promjena jedina konstanta u našim životima, zatekla nas nespremnima ili smo je sami planirali i pokrenuli.
Izvorno objavljeno: budidobro.com (06.07.2022.)