Knjiga: Još uvijek Alice
Poremećaj pamćenja, dezorijentiranost u vremenu i prostoru, poteškoće govora, čitanja i pisanja te učestalo gubljenje stvari samo su neki od simptoma Alzheimerove bolesti. Radi se o progresivnom i neizlječivom oboljenju mozga koje u konačnici dovodi do potpune ovisnosti o drugima. Razlikuju se rani, srednji i kasni stadij bolesti koji karakteriziraju sve teži simptomi pa tako oboljeli od početne zaboravnosti i povremene dezorijantiranosti u prostoru postupno gube sposobnost koncentracije, prosuđivanja i apstraktnog mišljenja, pate od naglih promjena raspoloženja kao i trajnih promjena osobnosti (npr. pretjerana sumnjičavost, ljubomora, strah od ljudi i svega drugoga u svojoj okolini). S vremenom dolazi i do poteškoća u održavanju osobne higijene te neprimjerenog oblačenja s obzirom na vremenske prilike i godišnja doba. Osoba se osjeća prestrašenom i usamljenom te gubi interes za socijalne interakcije i aktivnosti koje uključuju druge ljude. Početne gotovo neprimjetne i sporadične psihičke smetnje u konačnici prerastaju u vidljivo i nepovratno fizičko propadanje i nepokretnost. Alzheimerova bolest češće se javlja u žena i u osoba starije životne dobi (između 65. i 85. godine), no postoje i slučajevi ranije pojave bolesti kao što je slučaj Alice Howland, profesorice kognitivne psihologije na Sveučilištu Harvard i glavne junakinje romana "Još uvijek Alice" (Naklada Ljevak, 2018.) američke neuroznanstvenice i spisateljice Lise Genove.
"Alice, ima li vama ovo smisla?" pitala je doktorica Aaron. Iako je u kontekstu ovog razgovora to imalo smisla, Alice ga je već sad mrzila jer je u njemu vidjela podtekst svih razgovora koje će voditi ubuduće. Hoće li biti dovoljno sposobna razumjeti o čemu se razgovara? Hoće li njezin mozak biti previše uništen, a ona previše zbunjena da bi za nešto dala svoj pristanak? Ljudi su joj se dosad uvijek obraćali s poštovanjem. Ako njezinu mentalnu sposobnost malo pomalo zamijeni mentalna bolest, što će zamijeniti dosadašnje poštovanje? Sažalijevanje? Snishodljivost? Sram?
Ova dirljiva i autentično ispričana priča o tome kako Alzheimerova bolest nepovratno i nemilosrdno rastače osobnost jedne žene i njen postojeći život prvi je put objavljena 2007. godine i do danas tiskana u preko 2.6 milijuna primjeraka i prevedena na 37 jezika, a 2014. doživjela je i filmsku adaptaciju. Za ulogu Alice Howland glumica Julianne Moore nagrađena je Oscarom. Osim unutarnjih stanja same Alice, Genova vrlo plastično i slikovito opisuje strahove i izazove s kojima se susreću i njeni najbliži.
John je ušao u kuhinju s nekom namjerom, ali vidjevši što drži u ruci, okrenuo se na peti i izišao, opržen kao da je upravo vidio vlastitu majku golu. Odbijao ju je gledati kako pije lijekove. Mogao je biti usred rečenice ili usred razgovora, ali kad bi izvadila plastičnu kutijicu obilježenu danima u tjednu, on bi izašao iz sobe. Kraj razgovora.
S dijagnozom rane Alzheimerove bolesti Alice se suočila i sa spoznajom da ju je najvjerojatnije naslijedila od oca te da i njezina djeca mogu naslijediti bolest od nje. To je dodatno otežalo nošenje s bolešću koja je nepovratno mijenjala Alice, poštovanu i kompetentnu sveučilišnu profesoricu koja superiorno vlada svojim znanstvenim radom te iznimnom predavačkom vještinom svoje nepresušno znanje prenosi brojnim generacijama studenata.
Sve je više osjećala kako se ona kao osoba sve više udaljava od vlastite percepcije sebe. Njeno joj je razumijevanje Alice - svega što je shvaćala i znala, što je voljela i što joj se nije sviđalo, svega što je osjećala i primjećivala oko sebe - izmicalo. To je novo razumijevanje Alice nalikovalo balonu od sapunice koji se diže sve više i više u zrak. Bilo joj je sve teže pronaći svoj balončić, a znala je da ga samo tanjušna lipidna membrana održava na životu.
S razvojem bolesti njene ključne kompetencije postaju snalaženje u svakodnevnom životu od aktivnosti poput oblačenja, odlaska u obližnju trgovinu, praćenja razgovora svojih bližnjih ili pronalaženja mobitela kojeg je negdje odložila pola sata prije.
"Oprosti što to imam. Ne mogu podnijeti razmišljati o tome koliko će se stvari još pogoršati u odnosu na to kakve su danas. Ne mogu podnijeti razmišljati o tome da ću te jednom pogledati, tvoje lice koje toliko volim, i da neću znati tko si."
Prstom je opcrtala linije njegove čeljusti i brade prateći njegove bore smijalice kojima je u zadnjih nekoliko mjeseci očajnički trebalo više vježbe. Obrisala mu je znoj s čela i suze iz očiju.
"Kad razmišljam o budućnosti jedva se uspijevam natjerati da dišem. Ali moramo razmišljati o tome. Ne znam koliko još imam vremena u kojem ću te poznavati. Moramo razgovarati o onome što će se dogoditi."
Nagnuo je čašu i popio ostatak svog pića šuteći još nekoliko trenutaka dok je ispijao ostatke rastopljenog leda. Onda ju je pogledao. Nikad u njegovim očima nije vidjela takav strah i takvu duboku tugu.
"Nisam siguran mogu li to."
Lisa Genova napisala je još četiri romana: Left Neglected, Love Anthony, Inside the O'Briens i Every note played, od kojih je ovaj potonji također preveden na hrvatski jezik pod naslovom Svaka nota odsvirana (Naklada Ljevak, 2019.). Autorica u njima donosi priče koje čitatelja suočavaju sa životnim situacijama i datostima koje nužno podižu naše najdublje strahove, ali razotkrivaju nadu i snagu za koju nikada ne bismo ni pomislili da je posjedujemo. Objavama i informacijama na svojoj web stranici https://www.lisagenova.com/ potiče na podizanje svjesnosti o Alzheimerovoj bolesti te nudi korisne savjete kako raditi na njenoj prevenciji.
"Tako si predivna", rekla je Alice. "Jako se bojim da ću te jednom pogledati i da te više neću prepoznati."
"Mislim da ćeš, čak i ako jednog dana ne budeš znala tko sam ja, uvijek znati da te volim."
"Ali što ako te budem vidjela i ne budem znala da si ti moja kći i da me voliš?"
"Onda ću ti reći da te volim, a ti ćeš mi odlučiti vjerovati."
Alice se ta ideja sviđala. Ali hoću li ja uvijek voljeti nju? Živi li moja ljubav prema Lydiji u mojoj glavi ili u mom srcu? Znanstvenica u njoj vjerovala je da su osjećaji rezultat složene aktivnosti u neuralnim putanjama limbičkog sustava i da je u njenoj glavi taj sustav u ovom trenutku uhvaćen u neprijateljsku vatru. Znala je da nitko neće preživjeti tu bitku. Majka u njoj pak vjerovala je da je ljubav koju osjeća prema kćeri sigurna od kaosa u njenoj glavi jer ta ljubav živi u njenu srcu.
Izvorno objavljeno: budidobro.com (09.01.2020.)