Sindrom zaključanog čovjeka

U prosincu 1995. godine francuski novinar, autor i urednik modnog časopisa Elle Jean-Dominique Bauby doživio je težak moždani udar. Kad se dvadeset dana kasnije probudio u bolnici, mogao je samo treptati lijevim kapkom. Dijagnosticiran mu je tzv. sindrom zaključanog čovjeka u kojem kognitivne sposobnosti ostaju netaknute, ali je većina tijela paralizirana. U dobi od 43 godine i pri punoj svijesti našao se zarobljen u vlastitom tijelu koje je gubilo na težini i s nepomičnim ustima, rukama i nogama. Bauby je bio poznat kao vrlo društven, komunikativan i karizmatičan čovjek, a netom prije ove tragedije je sklopio ugovor o pisanju knjige. Kako bi ona, unatoč novonastalim okolnostima, ipak bila napisana, njegova je terapeutkinja Sandrine Fichou osmislila sustav komunikacije posloživši abecedu od 26 slova prema učestalosti upotrebe kako bi Bauby, koristeći se lijevim kapkom, mogao diktirati tekst Claude Mendibil koja je umjesto njega pisala knjigu. Izgovarala je abecedu dok Bauby ne bi trepnuo na točno slovo i tako ispisala 130 stranica rukopisa, slovo po slovo, radeći tri sata dnevno, sedam dana u tjednu tijekom dva mjeseca. Na ovaj način nastala je knjiga Skafander i leptir u kojoj je Bauby opisao svoje iskustvo zarobljenosti i kako si je, s vremenom, uspio stvoriti privid ponovne slobode smišljajući u glavi različite pustolovine. Objavljena je 7. ožujka 1997. godine, a njeno prvo izdanje, tiskano u 25 tisuća primjeraka, bilo je rasprodano u jednom danu. Postala je bestseler diljem Europe i do danas je prodana u milijunima primjeraka, a njen autor je preminuo dva dana nakon što je knjiga izašla u javnost. 

Priča o Jean-Dominique Baubyju je dobar podsjetnik da ponekad s vrlo ograničenim mogućnostima možemo mnogo toga postići kao i s puno potencijala ne napraviti ništa. Bauby je živio punim plućima da bi se, potom, preko noći našao prikovan za bolničku postelju, a njegova duša "zaključana" u potpuno paraliziranom tijelu. I što on napravi? Napiše knjigu trepćući kapkom lijevog oka, jedinim dijelom tijela koji mu je ostao u funkciji. Nad ovim se vrijedi zamisliti i upitati se:Što sve u životu želimo postići, ali mislimo da ne možemo?

Koliko često se sami ograničavamo u procjenama što je za nas moguće, a što nije?

Zašto olako odustajemo ili uopće ne pokušavamo?

Metaforički rečeno, patimo li i mi koji smo poprilično živi i zdravi od sindroma zaključanog čovjeka poput Baubyja?

Samo za razliku od njega koji je bio zaključan u tijelu mi smo zaključani u svom umu. Zidovi našeg osobnog zatvora su ograničavajuća uvjerenja s kojima idemo kroz život. Naslijeđena, naučena, usađena u naše glave još od malih nogu. Uglavnom u najboljoj namjeri, ali nerijetko i inercijskom silom pasivnog prenošenja određenih "istina" s generacije na generaciju bez njihovog propitkivanja i kritičkog odmaka. I tako uz "molim", "hvala", "oprosti" i "izvoli" tijekom djetinjstva usvojimo i ograničavajuća uvjerenja o sebi, drugima, svijetu poput: 

Nisam kreativan/na./Svi su bolji od mene./Ne mogu imati sve što poželim./Nisam sportski tip./Novac kvari ljude./Za sve što vrijedi treba se pomučiti./Treba imati siguran posao./Nemam se s čime istaknuti./Čemu pokušavati kad neću uspjeti./Od umjetnosti se ne živi./Samo rijetki uspijevaju./To nije posao za ženu/muškarca./Roditelji mi nisu bili snalažljivi pa nisam ni ja./Skromnost je vrlina./Nikad nemam sreće./Bolje da ne pokušavam nego da pokušam pa ne uspijem./Greške koje radim su dokaz moje nesposobnosti./U životu treba igrati na sigurno./Sad mi je dobro u životu, sigurno će se uskoro dogoditi nešto loše.….. slobodno sami nastavite niz.

S vremenom se potpuno poistovjetimo s ovakvim tvrdnjama i one postanu dio našeg identiteta koji je svakodnevno na straži i obavlja ulogu osobnog kritičara i sabotera koji vrlo učinkovito sužava granice onoga što je za nas moguće. Preciznije, onoga što vjerujemo da je za nas moguće i ostvarivo. Naš unutarnji kritičar je iznimno uspješan u potkopavanju našeg samopouzdanja. To nimalo ne čudi jer je, najčešće, izrastao iz odgoja u kojem je kritiziranje bilo jedna od uobičajenih metoda postavljanja granica i kroćenja dječje razigranosti u situacijama kada se ona nije doimala prikladnom ili je to bilo jedino što su i naši roditelji dobili kroz svoje djetinjstvo kao način odgoja. A tu su i neugodna iskustva, povrede i razočarenja koja svatko doživi kroz život. Sve zajedno rezultira lošom slikom o sebi i cijelom lepezom ograničavajućih uvjerenja zbog čega lako odustajemo od svojih snova, a često se niti ne usudimo sanjati jer… nije to za nas i nikada ne bismo uspjeli pa bolje niti ne pokušavati. Sigurno ste i sami tijekom života uočavali primjere koji su u potpunosti demantirali neko od ograničavajućih uvjerenja koja imate. Primjerice, iako je uvriježeno vjerovanje da se "od umjetnosti ne živi" složit ćemo se da postoje pisci, slikari, glazbenici i glumci koji itekako dobro žive od svoje umjetnosti i uživaju u onome što rade. Nadalje, dovoljan nam je jedan neuspjeli pokušaj u nečemu da ga proglasimo dokazom svoje nesposobnosti i odustanemo iako do nas dolazi nemali broj životnih priča o ljudima, poslovnjacima, umjetnicima ili sportašima, koji su postigli uspjeh nakon što su godinama nizali neuspjehe. 

Ograničavajuća uvjerenja imaju veliku moć i opstojnost. Zašto su tako postojana unatoč tome što ih stvarnost nerijetko očito opovrgava? Odgovor je u načinu funkcioniranja našeg mozga koji sluša naše misli i putem selektivne pažnje između nebrojenih podražaja kojima smo izloženi filtrira i u našu svijest dostavlja samo one od njih koji su u skladu s našim stavovima i uvjerenjima. Jednostavno ga je objasnila Mel Robbins u svojoj knjizi "Navika DAJ 5":

U vašem mozgu postoji filter. Naziva se retikularni aktivacijski sustav ili skraćeno RAS.      Ja ga nazivam "filter" jer se događa da se negativna iskustva zaglave u njemu, ali to je zapravo živa mreža živčanih stanica koja prekriva mozak poput mrežice za kosu. Kad vam je retikularni aktivacijski sustav zapriječen mislima, uvjerenjima i iskustvima iz prošlosti, tada ostajete i zaglavljeni u prošlosti. Zbog toga stalno ponavljate iste pogreške, vrteći iste negativne misli pa živite u komori odjeka svog uma.

Dakle, mozak ne može u svijest propustiti sve podražaje iz okoline kojima su izložena naša osjetila i zato ih selektira, a radi to uzimajući u obzir ono što je potrebno za naše preživljavanje i opstanak te ono što je usklađeno s postojećim uvjerenjima i stavovima. Ta prirodna sklonost mozga, odnosno RAS-a da potvrđuje već postojeće stanje u našoj glavi predstavlja otežavajući faktor kad želimo nešto mijenjati. Podržava pasivnost i stanje kakvo jest čak i kad nam je neizdrživo. I zato nije floskula kad se kaže da "svaka promjena kreće iz glave". Puno je prepreka do željenog cilja ili ishoda nevidljivo i smješteno u našoj glavi, a samo poneke su konkretne u našem okruženju. Također, opipljive prepreke uglavnom uvijek odražavaju one nevidljive u našoj glavi. Jer kad se riješimo ovih drugih, nekako nestanu i ove prve. Ne sve i ne uvijek, ali često. Obratite pažnju na to. 

Napuštanje ograničavajućih i usvajanje podržavajućih uvjerenja je proces, a ne jednokratan čin. Nakon što smo odlučili da nešto treba biti drukčije u našem životu započinjemo borbu s postojećim uvjerenjima i retikularnim aktivacijskim sustavom. Za početak će puno značiti da svjesno uočavamo primjere iz okoline koji opovrgavaju naša ograničavajuća uvjerenja. Mozak će još uvijek u većini slučajeva filtrirati i servirati nam primjere koji ih podržavaju, ali omaknut će mu se i pokoji koji ih dovodi u pitanje. Usmjerimo se na njih i, uz to, počnimo namjerno i ciljano tražiti još takvih primjera. Također, planski kreirajmo nove okolnosti koje nas približavaju životu kojem težimo. Malim koracima koje poduzimamo postupno mijenjamo moždane putove, a s njima i vidljive obrasce ponašanja. Kako vrijeme bude odmicalo, primijetit ćemo da "dišemo" drugačije. A onda će nastupiti i trenutak kada ćemo osjetiti da je neuroplastičnost mozga odradila svoje i da su neka uvjerenja kojih smo se grčevito držali i po njima živjeli (čitaj: stagnirali) zamijenjena drugima koja podržavaju ono što želimo ostvariti u budućnosti. Ovaj proces može biti, i najčešće jest, dugotrajan i nimalo ugodan, ali kada svjesno uđemo u njega i idemo kroz njega, onda zadržavamo kontrolu nad neugodnim emocijama i stanjima te doziramo koliko ih možemo podnijeti, a da nas ne zaustave u kretanju naprijed. Svakome od nas je namijenjena neka životna priča, neki izazov, neki san. Dani su nam bez garancije da ćemo ih sigurno ostvariti ili da ćemo ih lako ostvariti. Nekome će trebati dugo da uopće prepozna svoj put, nekome da skupi hrabrost da na njega krene, a nekome da ga prevali. Ipak, kao što je Jean-Dominique Bauby, zarobljen u vlastitom tijelu, uspio "odtreptati" svoju knjigu vjerujem da i svatko od nas ima snage i hrabrosti da barem pokuša ostvariti svoje originalno "ja" i svoj originalni životni put.

Izvorno objavljeno: budidobro.com (10.07.2023.)

https://budidobro.com/sindrom-zakljucanog-covjeka/https://budidobro.com/sindrom-zakljucanog-covjeka/